Zadar

Prvi pisani spomen o životu liburnskog naselja Jadera datira u IV.st. pr.n.e.
U I.st. postaje rimski municipij, a 48. kolonija rimskih građana.
Nakon propasti Zapadnorimskog Carstva i razarenja Salone (VII. st.) postaje glavni grad bizantskog temata Dalmacije.

U početku IX. st. potpao je pod franačku vlast, a Aachenskim mirom 812. vraćen je Bizantu.
U X. i XI. st. stvarnu vlast nad gradom imaju hrvatski vladari.
Od 1105., kad je priznao vlast prvoga ugarsko-hrvatskog kralja Kolomana, Zadar je vodio česte borbe s Venecijom.
1117. u Zadru je boravio papa Aleksandar III. Zapis iz tog vremena kazuje da su Zadrani dočekali Papu pjevajući pjesme "na svom slavenskom jeziku".
1202. osvajaju ga i pljačkaju Venecijanci uz pomoć IV. križarske vojne.
Mirom u Zadru 1358. došao je pod vlast ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I., da bi ga 1409. Ladislav Napuljski zajedno sa svojim pravima na Dalmaciju je prodao Veneciji. Otada počinje stagnacija Zadra, jer Venecija znatno ograničava njegovu političku i gospodarsku autonomiju.

Kada Turci početkom XVI. st. prodiru u zadarsko zaleđe, Zadar postaje tek jaka tvrđava koja osigurava venecijansku trgovinu na Jadranu.
No, XV. i XVI. st. obilježava značajna aktivnost hrvatskih književnika koji pišu na narodnom jeziku (Jerolim Vidolić, Petar Zoranić, Brne Krnarutić, Juraj Baraković, Šime Budinić).

Nakon pada Venecije (1797.) Zadar je pod Austrijom do 1918., izuzevši razdoblje francuskog vladanja (1805.-13.).
Za vrijeme francuske uprave izlazile su (1806.-10.) u Zadru prve novine na hrvatskom (i talijanskom) jeziku - "Kraljski Dalmatin".
U drugoj polovici XIX. st. Zadar postaje žarište pokreta za kulturni i nacionalni preporod u Dalmaciji. Po Rapallskom ugovoru (1920.) pripao je Italiji; 1944. pripojen matičnoj Hrvatskoj.